Kako je opljačkan Ermitaž
Rusija je država u općem rasulu i mnoge stvari koje se događaju u njoj više nikoga ne začuđuju. No, činjenica da je opljačkana jedna od najvećih, najstarijih zbirki umjetnina koja bi predstavljati svetište ne samo ruskog, nego i svjetskog umjetničkog identiteta, uistinu začuđuje, tim više što je u pljački sudjelovalo osoblje muzeja.
Ermitaž
Ruska carica Katarina II. Velika osim svoje vladarske titule imala je i jednu neobičnu prosvijećenu stranu ljubitelja umjetnosti i filozofije, unatoč tome što je često morala vladati željeznom rukom. Za vrijeme svoje vladavine, u doba prosvijećenog apsolutizma, uspijevala je stvoriti sliku o sebi kao civiliziranoj i naprednoj vladarici. Osim dopisivanja sa enciklopedistima Voltaireom i Diderotom, napisala je i priručnik za odgoj djece, sljedeći ideje Johna Lockea te osnovala Institut Smolny za odgoj djevojčica plemićkog podrijetla. No najveća zasluga Katarine Velike vezana uz umjetnost jest nastanak zbirke umjetnina Ermitaž, otkupom i ujedinjenjem zbirki umjetnina: Brühl, Crozat i Walpole gallery, koje su se 1764. godine našle na prodaju. Zbirka je dobila ime prema izrazu “moj ermitaž”, kako je svoju zbirku zvala carica. Za vrijeme njene vladavine pristup zbirci je bio omogućen samo odabranim pojedincima, to jest kako je u jednom od pisama napisala: “Samo miševi i ja možemo se diviti mojim umjetninama”.
U 19. stoljeću, s počecima ozbiljne arheologije, nakon iskapanja arheoloških ostataka u južnoj Rusiji, obogaćena grčkim i skitskim zlatom, tvoreći jednu od najvećih svjetskih zbirki antičkog zlata. Nakon osvajanja Berlina, 1945. godine, Crvena armija je za sobom donijela i kolekciju Schliemannovog blaga iz Troje, koje je postalo sastavni dio antičke zbirke. No, kako se antička zbirka širila, prvotni prostor bio je nedostatan, te je 1852. za javnost otvoren Novi Ermitaž, s postavom grčkih, rimskih i egipatskih ostataka kao prva specijalizirana galerija u Istočnoj Europi. Osim toga, tijekom 19. stoljeća u kolekciju su dospjele slike Leonarda da Vincija, Raphaela i Jana Van Eycka kupljene u Italiji.
U 20. stoljeću, nakon Revolucije, zbirka je proglašena javnim dobrom, a daljnjom nacionalizacijom privatnih zbirki, kao što su zbirke moderne umjetnosti Sergeja Schuckina i Ivana Morozova. Također otkupljene su Gaugainove slike iz kasnije faze, 40 Piccasovih djela iz kubističke faze te jedna od najpoznatijih Matisseovih slika: La danse. No, u doba SSSR-a, zbirka biva zanemarena, neka od najvrijednijih djela (Raphaela, Tiziana i Van Eycka) prodana u inozemstvo, a mnoštvo drugih djela raseljeno po svim dijelovima bivšeg SSSR-a. Razlog tome jest da se zbirka nastala u carsko doba smatrala buržujskom i dekadentnom. Nakon 1945. izgubljene umjetnine pokušalo se nadoknaditi dodavanjem u zbirku umjetnina iz privatnih njemačkih zbirki, ukradenih za vrijeme i nakon rata. Za mnoštvo tih umjetnina, kojima se nakon rata nije znala sudbina, otkriveno je da ipak postoje 1995. godine, kada su predstavljene javnosti. Ruska Duma, kao kompenzaciju za uništene i ukradene ruske umjetnine, donijela je zakon koji zabranjuje povrat umjetnina obiteljima za koje je moguće dokazati da su podržavale ili financirale nacistički režim.
Trenutna zbirka Zapadne umjetnosti posjeduje djela koja potpisuju: Michelangelo, Leonardo da Vinci, Rubens, van Dyck, Poussin, Claude Lorrain, Watteau, Tiepolo, Canaletto, Canova, Rodin, Monet, Pissarro, Renoir, Cezanne, van Gogh, Gauguin, Picasso i Matisse te jednu od najvećih svjetskih kolekcija Rembrandtovih djela. Osim te zbirci Ermitaža se nalazi i ostavština ruskih careva, kolekcija Fabergéovih jaja i ostalog nakita, te već spominjana kolekcija antičkog zlata. Čitava zbirka zauzima kompleks Zimske palače te okolne zgrade.
Bartolomeo Rastrelli. Zimska palača. 1754-64.
Nestanak umjetnina
Krađa umjetnina otkrivena je tijekom rutinske katalogizacije umjetnina nakon što je tijekom katalogizacije na radnom mjestu iznenada umrla kustosica zadužena za većinu zbirki iz kojih su ukradene umjetnine. Ta krađa, prema riječima šefa Rosonkhrankulture, nije jedini slučaj krađe umjetnina iz muzeja i arhiva u Rusiji i pokazuju nisku razinu osiguranja mnogih muzeja. Također, osim videonadzora, mnoge sobe u Zimskom dvorcu nemaju ni ventilaciju, tako da već ionako potplaćeno osoblje radi u teškim uvjetima. Kasnijom istragom, ustanovljeno je da je tijekom godina ukupno ukradeno 231 djelo, čiji nestanak je među 3 milijuna umjetnina u zbirci bilo poprilično teško uočiti. Do sada je pronađeno 13 od 231 nestalog djela, od kojih je jedno od najvrijednih ukradenih djela, ikona Svi sveti iz 1893. godine, slikana na drvetu i u srebrnom okviru optočenom dragim kamenjem nakon anonimne dojave nađena u kanti za smeće u središtu St. Petersburga. Osim kustosice, koja je u ruskim medijima kasnije proglašena čistačicom, da bi opet bila proglašena kustosicom u pljačku su bili umješani njen suprug i sin, te lokalni trgovac umjetninama. Prema riječima supruga, kustosica je ukrala “samo” 53 sitnije umjetnine, poput žličica ili posuda za šećer, te manjih ikona koje je on uspijevao prodati.
Osim pljačke Ermitaža, nedavno je opljačkan i Državni arhiv u Moskvi, odakle je ukradeni crteži Jakova Černikova vrijedni 1.3 milijuna dolara. Dio crteža je vraćen, no neke su vjerojatno zauvijek izgubljene. Nakon ovih krađa, predsjednik Vladimir Putin naredio je da se napravi popis svekolikog ruskog blaga, da bi se konačno stalo na kraj neprimjećenim nestancima umjetnina.
Vrijeme će pokazati hoće li ta mjera biti dovoljna ili će se rasulo u pogledu muzejskih zbirki u Rusiji, za koje već spomenuh da je tipično, nastaviti.
Povezani članci
