Kad sam jučer napomenuo da ne postoji peta stvar za koju želim da ljudi znaju, a da se tiče mene, nisam niti slutio u kakva će me razmišljanja odvesti tijek dana. No, onda sam još jednom pročitao kod studene tih pet stvari i za oko mi je zapela rečenica:

“Sama pomisao da sam ovisna o nečemu (ili nekome) stvara u meni negativne vibracije i želju da poništim uzrok moje ovisnosti.”

Bravo studena! Pogodila si u srž mog nezadovoljstva! Problem je jedino u tome što sam se ja za razliku od drugih ljudi koji su ovisni o cigaretama, alkoholu ili televiziji navukao na jednu pomalo još uvijek egzotičnu drogu, a to je program nekoć male izraelske tvrtke Mirabilis, poimence: ICQ!

U ostalim stvarima mogu reći da sam zadovoljan sobom, iako volim zapaliti koji put cigarillos ili cigaretu, pogotovo uz dobru pivu, dogodi se da prođe više mjeseci da se uopće ne sjetim zapaliti sve dok ne odem s nekim kroničnim pušačem na pivu ili kavu i potkradem cigaretu do dvije. Isto tako, mogu reći da sam tradicionalno ovisan o kavi, ali u njoj uživam osim ako to nije teška splačina. Dogodi se tako u godini i par dana da se zapravo ne sjetim popiti kavu i iako sam ovisan o njoj, pa nikom ništa. Uostalom, volim finu kavu, pogotovo dobro spravljenu, bez mlijeka s dovoljno šećera i već se neko vrijeme zaričem da ću konačno početi odlaziti u Eli’s Caffe u Ilicu 63 i tamo ispijati dobru spravljenu Illy kavu. Uostalom, vlasnik poduzeća koje proizvodi tu kavu navodno je trenutni gradonačelnik Trsta.

Problem s ICQ-om, međutim, počeo je oko moje 17. godine kada me prijateljica navukla na to, tada revolucionarno čudo i vid Internet komunikacije. Bila je 1998. godina, bio sam novopečen na Internetu i tek sam se upoznao s #IRC-em i embedded chatovima, kad mi je predložila umjesto da se telefoniramo, da se čujemo preko ICQ-a. Za godinu dana sam, međutim imao već listu punu ICQ kontakata, u početku širom svijeta, da bi na kraju preraslo u gotovo čisto hrvatsku listu s tu i tamo kojim strancem. Isto tako lista je pretezala debelo u korist nježnijeg spola i do dana današnjeg mi je ostalo nejasno zašto je to bilo tako. Jednostavno, po automatizmu, javljao sam se curama. Istovremeno, počeo sam aktivno odlaziti na kave s ljudima s ICQ-a, nekad i u druge gradove, a i prvu ozbiljnu vezu sam ostvario zahvaljujući toj prokletinji od programa. Neko vrijeme sam čak na dvotjednoj bazi odlazio u Varaždin dok sam tamo imao kontakte, a gotovo da nije bilo grada gdje nisam imao u najgorem slučaju krov nad glavom, da se istog dana odlučim najaviti i prespavati. Ipak, još tri godine su trebale da shvatim kako je statistika mojih susreta s ljudima s ICQ-a porazna i da je od ukupnog broja ljudi koje sam upoznao u te tri godine svega s nekoliko osoba ostao u kontaktu, da bi se taj broj s godinama počeo smanjivati. Danas, tek povremeno, kontaktiram s jednom jedinom osobom iz tih vremena, a i ona će se prije ili kasnije vjerojatno izgubiti.

Godine 2004., privremeno sam ovu ovisnost zamijenio ovisnošću o blogu i druženju s ljudima koji su mi isprva bili osvježenje, no kako se u roku od godinu dana ta priča s blogerima razvodnila, vratio sam se staroj ovisnosti. No, neke stvari su se promijenile, više nisam imao energije odlaziti u druge gradove, a susreti u Zagrebu su se znatno prorijedili. Ostao sam, međutim, visiti do duboko u noć na ICQ-u čak i ne trudeći se da dublje upoznam ljude kojima sam se javljao. Noći na ICQ-u postale su larpurlartizam s kojim sam postajao sve nesretniji i sve češće osjećao nezadovoljstvo. Prošle godine imao sam nekoliko pokušaja prestanka, no nakon dva ili tri dana bih se opet vratio i nastavio po starom. Doduše, dok sam bio prošle i ove godine na moru ili putovao po Pragu i Bratislavi, osjećao sam se toliko presretno da je kompjuter ostao u Zagrebu i da sam slobodna ptičica. Ali kad god bih navečer se vratio ranije izvana, a raniji povratak mi je s godinama postao svakodnevna stvar, kačio bih se na ICQ i tamo ostajao do kasno u noć. Spavanje je počinjalo u prosjeku oko 2 ujutro, a završavalo prijepodne iza 10 sati. Najtragičnije od svega jest da je nekolicina prijatelja naučila da me najlakše mogu naći na ICQ-u i iako su prije imali brojeve, ali ih nisu koristili, odjednom su počeli sa mnom komunicirati tim putem. Čak su mi se i računi za mobitel smanjili u korist komunikacije putem instant messaginga, a laptop je sredinom prošle godine svemu tome došao kao šlag na tortu. Sad sam ICQ mogao sa sobom ponijeti i u krevet te se podbočene kičme i savintih nogu dokucavati do sitnih sati na toplom.

Jučer je moje nezadovoljstvo kulminiralo, a uzrok tome vjerojatno treba tražiti u utjecaju ne u potpunosti definirane novogodišnje odluke o podizanju kvalitete vlastitog života u 2007., što bi otprilike trebalo značiti kvalitetnijim provođenjem vremena, češćim posjetima kinu, kazalištima, muzejima, ranijim odlascima na spavanje i ranijim ustajanjem te barem paušalnim skidanjem viška kilograma, a sve skupa s ciljem dizanja životne energije, koju je do sada ovakav režim samo ubijao i činio me mrzovoljnim bićem. Dapače, uvjeren sam da ova ovisnost ima ponešto veze s mojim “asocijalnim ponašanjem” i mizantropijom koje sam razvio tijekom godina, a o kojima sam pisao jučer, iako ne vjerujem da je to jedini razlog.

I sad, kad sam ovo izbacio iz sebe, dok čitam gornje retke prolazi me blaga jeza jer me cijela priča podsjeća na ublaženu ispovjest narkomana, koji je utjehu pronašao u vjeri u Boga. No bilo kako bilo, ICQ listu sam ispraznio, sam program sam izbrisao, o svojoj ovisnosti konačno progovorio kao o ovisnosti, a ne stilu života. Ona nije nešto čime se ponosim, no kao što je rekla studena, a da to izgovorim svojim riječima:

“Prevelik sam karakter da bih dopustio da neka ovisnost upravlja mojim životom i ako se to dogodi onda ću dati sve od sebe da se iste riješim u potpunosti!”

A sad još jedino da tu mantru i zadržim… :-))

Povezani članci

• Sedam godina i dvadeset kilograma kasnije…
• “Rat veletrgovaca do istrebljenja” ili reklama za Interspar?
• Film “Submission” i granice slobode govora
• Nekoliko ideja kako proslaviti Valentinovo 2007.
• Neke stvari koje ne biste trebali znati o meni…
• Lubenice